Kako ljudi uče biti jeftina radna snaga
Na jednoj babilonskoj pločici iz 2000. godine prije Krista pronađen je sljedeći tekst: “Ta današnja omladina pokvarena je do dubine srca svoga. Današnja mladež je lijena, zla i nikada neće biti kao nekadašnja. Današnja omladina ne može osigurati opstanak naše kulture”.
Na jednoj babilonskoj pločici iz 2000. godine prije Krista pronađen je sljedeći tekst: “Ta današnja omladina pokvarena je do dubine srca svoga. Današnja mladež je lijena, zla i nikada neće biti kao nekadašnja. Današnja omladina ne može osigurati opstanak naše kulture”.
Grčki pjesnik Hesiod iz osmog stoljeća prije Krista slično je razmišljao: “Ne vidim budućnosti za naš narod ako se budemo morali osloniti na današnju frivolnu omladinu, jer svi su mladi neopisivo nerazboriti… Kad sam ja bio mlad, učili su nas da budemo tihi i puni poštovanja za starije, a danas mladi misle da su neopisivo pametni, nestrpljivi su i protiv svake suzdržanosti.”
Spominje se da je i Platon zapisao Sokratove lamentacije o mladima koji ne poštuju ni starije niti bilo kakva pravila: “Njihov moral je natruo, što će biti s njima…”
Ono što fascinira je činjenica da se mladi nisu takvima rodili. Samo su ponovili ono što stariji rade.
Učimo djecu da se odnose prema učiteljima na vrlo određen način: saznaj što učitelj želi i učini to, ali se nemoj previše mučiti, jer ima puno drugih stvari koje treba raditi. Učitelju reci upravo ono što on želi čuti, uz najmanji napor i bit ćeš „dobar učenik /student“ bez problema u školi / na fakultetu. Ne razmišljaj o tome što si im rekao, ako si ponovio točno onako kako su oni tebi rekli.
Učimo zaposlenike da se odnose prema šefovima na vrlo određen način: saznaj što šef želi i učini to, ali se nemoj previše mučiti, jer ima puno drugih, važnijih stvari koje želiš raditi. Šefu reci upravo ono što on želi čuti, izvrši njegov nalog uz najmanji napor i bit ćeš „dobar radnik“ bez problema na poslu. Rekli bi u Bosni: “Veži konja gdje ti aga kaže.“
Takvo ponašanje nazvao bih stavom minimiziranja. Uči tek toliko, koliko ti treba za prolaz. Radi tek toliko, da vide da barem nešto radiš. Zato je u našim tvrtkama, pogotovo onim javnim, stav minimiziranja obveza postao stvar samoodržanja. Podignete li ljestvicu, počinjete misliti i šefće vam naći zahtjevniji posao za istu plaću. Poduzmete li inicijativu koja ne donese rezultate (ili čak i donese zaradu, ali je problem što nikoga niste pitali) i dobit ćete opomenu ili otkaz.
Nekome tko poznaje barem osnove ekonomije i želi nešto sa sobom učiniti u životu, stav minimiziranja je čudan i odbojan. Takav stav ne ostavlja mjesta za stvarni rast i sigurno ne dopušta pojedincu da se razvije i pridonese do točke kada postaje zaista važan dio poslovanja tvrtke (a da pritom nije na poziciji šefa).
Ako vaš šef ima mozak skladištara, onda djelatnici postaju samo alat ili rezervni dio na policama koje se uzima kada je potrebno obaviti neki posao. Ako, pak, menadžer, promatra svoje ljude kao izvor stalnog poboljšanja, rasta i razvoja, a posao kao platformu na kojoj se njihove sposobnosti potvrđuju, onda je svaki dan promjena koja vodi k poboljšanju.
Za partiju šaha trebate šahiste, ali i ploču s poljima i figure koje sudjeluju u igri. „Moj šef to ne dopušta.“ - česta je rečenica koju čujem kupujući u hrvatskim trgovinama ili poslujući s hrvatskim tvrtkama. Mogućnosti koje se pružaju na današnjem tržištu ne trebaju šefove slične učiteljima koji traže papagajsko znanje. Ne trebaju ni šefove koji samo prenose zadaće s gornje (nadšefovske) na donju (radničku) policu, a osobito ne trebaju šefove koji su limitatori brzine i dopuštaju samo da snažni automobil ide brzinom „fiće“.
Postindustrijska revolucija je ovdje. U bazama podataka toliko je novih informacija da nema učitelja ili menadžera koji ih sve zna. Učitelji današnjice trebaju studente koji će učiti zajedno s njima. Više nije dovoljno da roditelji djecu uče poslušnosti, već ih moraju učiti da su promjene jedino što će se sigurno dogoditi. Je li dovoljno biti samo poslušan kada se promjene dogode? Ili će za poslušne sve doći kasno?
Evo jednog sportskog primjera koji zorno pokazuje koliko spora reakcija na promjene može negativno utjecati na rezultat grupe (u našem slučaju, na poslovanje tvrtke). Prije tridesetak godina igrana je rukometna utakmica u malome zagorskom mjestu. Bila je nedjelja, kišan i hladan jesenji dan, a u goste je stigla momčad iz velikoga grada, izraziti favorit u toj utakmici. Ekipa domaćina bila je mlada, a da bi peh bio veći, njihov trener nije stigao na početak utakmice. Postojali su, dakle, svi uvjeti da gosti “odrade” ulogu favorita, uzmu dva boda i stignu doma na ugodan obiteljski ručak. Ali, nije bilo tako. Zahvaljujući pomalo kiši, skliskoj lopti i opuštenosti gostiju, a vjerojatno i vlastitom mladenačkom inatu, na poluvremenu je domaća momčad imala dva gola prednosti i prijetila iznenađenjem.
Tada je gostima pomoć stigla u liku prepotentnoga domaćeg trenera, koji je odmah preuzeo stvari u svoje ruke. I donio poraz svojoj momčadi. Kako? Vrlo jednostavno. Dok su u prvom poluvremenu igrači igrali bez uputa s klupe, noseći i ovlasti i odgovornost da sami odluče što je u kojem trenutku dobro za momčad, hoće li dodati loptu ili uputiti udarac na protivnički gol, dolaskom trenera izgubili su tu prednost. Sada nije bilo dovoljno da igrač uoči prolaz u protivničkoj obrani, bilo je nužno da ga vidi i trener, da povikom “Kreni!” igraču odobri “ulaz”, ali prolaza već odavno nije bilo jer su ga uočili i protivnički igrači, stigli postaviti obranu i od čiste prilike za gol više nije ostalo ništa. Tijekom cijeloga drugog poluvremena domaći je trener zahtijevao poslušnost, igrače s idejom kažnjavao sjedenjem na klupi i na kraju - izgubio utakmicu.
Zato kažem - posao šefa više nije da bude „gospodar života i smrti“ svojih djelatnika. Njegov je posao da odredi raspored i definira što se traži na tržištu, ali i da zatraži vaše mišljenje o načinima provedbe, te alatima i resursima koji su vam potrebni da zadatak ispunite u potpunosti.
Sve više i više je nužno da budete sam svoj menadžer, da sami kontrolirate svoje živote i karijere, te i sami razmislite što je to što zapravo radite – izvršavate samo ono što šef kaže ili pružate i sebi priliku za razvoj?
