Kraj djetinjstva i recesija zauvijek
Kad su «mali» ljudi u pitanju, još je veliki Stjepan Radić rekao: «Jao maloj glavi kad u nju uđu velike ideje.» Tako i biva – kada društveno neuk i neodgovoran, častohlepan pojedinac dobije moć, i želi pokazati svima kako mu nitko ništa ne može, onda postaje stvarna stara latinska izreka «Vasa Vaqua Maxime Sonant.». U prijevodu - prazna boca (posuda) najjače odjekuje. U još detaljnijem prijevodu – ljudska je glupost najglasnja i često će nadglasati razum.
Kada tražim objašnjenje zašto su za nas strana tržišta „terra incognita“ (nepoznata zemlja), moram se prisjetiti činjenice da je povijest naših prostora uglavnom obilježena stalnom obranom protiv osvajača. Ne sjećam se niti jednog osvajačkog pohoda koji bi krenuo iz Hrvatske, već se sva ovdašnja povijest svodila na obranu i povlačenje, pa opet na povratak u ranije napuštene prostore.
I što se onda prenosilo s koljena na koljeno? Saznanje da je proaktivnost loša. Uvijek se čeka na potez „protivnika“. Najčešće pitanje, koje sam dobivao nakon što bih u društvu menadžera iznio neku ideju ili prijedlog bilo je: “A gdje to ima? Zašto bismo mi to radili ako toga još nema u, na primjer, Njemačkoj.“ (Njemačka, Austrija i Italija su pojam civilizacije i poslovnosti za naše nazovimenadžere, pa ih zato i spominjem.)
Kao posljedica takvog stanja duha, naši moderni menadžeri uglavnom ne znaju kako se osvaja strano tržište. Začahurili su se u malenom dvorcu (s jedva nešto više od 4 milijuna duša), u kojem ponestaje i hrane i vode (figurativno rečeno, jer vode barem imamo) i Boga mole da osvajači budu milostivi i barem njih ostave na životu.
Trenutačno u našim životima postoje dvije recesije. Jedna postupno završava, ali će ljudi uvijek naći načina da je vrate i da zbog nje pate – to je financijska recesija. Cikličnog je tipa, što znači da će jedno vrijeme ljudi imati novca, pa onda neće, pa će opet stvoriti novac i tako iz generacije u generaciju. To je poput izmjene stare i nove godine, jedino nije tako zabavno. Na svu sreću, nikada nije ni trajno.
Druga je recesija, bojim se, ovdje oduvijek i zauvijek. Tu govorim i mislim na recesiju ideja, inicijativa, slobodnog mišljenja „out of the box“ i želje da učinimo nešto što daje prednost na tržištu. Recesija koja nastaje iz stalnog čekanja da se nešto drugdje dogodi, pa da se dio događanja prenese i u naš kvart.
Ljudi čekaju da im netko da ili odobri inicijativu, ali stvar je u tome da inicijativa nije nešto što će vam odobriti netko drugi. Morate je uzeti (u svoje ruke) ili još važnije, stvoriti (u svojoj glavi). Pri tome je važno reći da inicijativa nije komad čokolade ili jabuke, pa ako netko uzme komadić, ostaje manje za ostale. Naprotiv. Nakon što netko nešto dobro poduzme, uvijek ima više za sve.
I tu dolazi na red još jedno teško odgovorljivo pitanje – zašto onda u Hrvatskoj poduzetnicima nazivamo ljude koji su izmislili još jedan novi način kako iz državne blagajne novac preusmjeriti u svoje džepove, umjesto da poduzetnicima zovemo ljude koji su se odlučili poduzeti važan korak u životu – uspjeti u poslu vlastitim snagama, vlastitim novcem (ili posuđenim na vlastitu odgovornost), bez kumova, političkih tutora i drugih kontrolora društvene ispravnosti poduzetničkih ideja?
Današnje recesije (post)industrijskog doba stvaraju valove obilja koji dolaze i odlaze, kao rezultat stalnog rasta produktivnosti na globalnoj razini, unatoč prirodnoj nesavršenosti tržišne komunikacije. Nekada je moj najbliži dobavljač bio čovjek iz susjedstva, pa sam mislio i djelovao lokalno. Svjetsko tržište bilo je misaona imenica.
Već odavno je obrt zamijenjen strojevima. Unatrag dvadesetak godina, domaće tvornice zamijenjene su stranim trgovinama ili, u najboljem slučaju, domaćim trgovačkim centrima sa stranom robom. Zahvaljujući internetu danas kupci imaju mogućnost skoro beskonačnog izbora, što pomaže da se još neko vrijeme održi srednja klasa u Njemačkoj, Francuskoj ili Italiji, da se stvori u Kini, Rusiji ili Indiji, ali i da nestane u Hrvatskoj, jer tvrtke u susjedstvu više ne postoje ili su pred nestankom.
Ljudi u Hrvatskoj jednom će shvatiti da smo propustili šanse osvajati tržišta. Da se naša politička i menadžerska „elita“ osramotila izgubivši i domaće tržište. I da (često i doslovno) nepismeni političari nemaju pojma da su nas prokockali u igri za koju nisu bili spremni niti dorasli, dok naši sadašnji i budući gospodari odlučujući o našim sudbinama – jer su nas kupili kreditima - sve otvorenije raspolažu svojim vlasništvom: kupuju tvrtke, zemlju i vodu, a pametnu djecu odavde odvode k sebi, u bolji život.
Došlo je vrijeme da se krizom prestanemo baviti na razini društva, jer će tamo još dugo ostati. Došlo je vrijeme da svatko svoju krizu riješi sam. Za tako nešto potrebno je znanje, osvajačko znanje kojim se osvaja tržište. Za tako nešto potrebna je spremnost na suradnju s podjednako pametnim ljudima za koje vas nije briga kojem se Bogu mole i za koji klub navijaju, već znaju li svoj posao. Takve će tvrtke osvojiti svoj dio svjetskog tržišta, ne pitajući lokalne političare i stranu konkurenciju smiju li. Kao što niti Janica i Ivica, Blanka i Goran, pokojni Dražen i majstor Ivano nisu pitali konkurenciju smiju li pobijediti, već su jednostavno – pobijedili.
Kada djetinjstvo završi, imate samo jedan izbor – odrasti.
