Ne dirajte mi shopping! (1. dio)
Jeste li čuli za Eckharta, nekoć utjecajnog kršćanskog mislioca i mistika iz 14. stoljeća, koji je prvi raspravljao o razlici između postojanja utemeljenog na “imati” i onog na “biti”. Upravo je on, ne tako davno, potkraj prošlog stoljeća, kada su se zbrajali odjeci i zaključci društveno i teorijski burnih šezdesetih nadahnuo Ericha Fromma, najplodnijeg teoretičara tzv. frankfurtskog kruga, da 1976. godine napiše kultnu knjigu “Imati ili biti”.
Generacije koje su odgajane u duhu kritike kapitalizma naizust su znale da je trošenje oblik imanja u industrijskom društvu obilja, da trošenje ublažava tjeskobu, jer ono što imamo ne može nam biti oduzeto, ali istodobno zahtijeva sve veće trošenje jer umjetno stvorene potrebe nikad ne mogu biti zadovoljene, pa dolazimo do formule: jesam = ono što imam i ono što trošim.
Dodajmo tome i uskrsno-božićno potrošačku logiku: ako ne trošimo, trgovine neće trebati puniti police, znači niti nabavljati robu, a onda niti tvornice neće proizvoditi nove proizvode, pa će imati višak radnika, koje će otpustiti, što dovodi do sloma gospodarstva.
Ljudi današnjice misle da jučer ne postoji. Svijet oko nas postao je (po treći put u posljednjih stotinu godina) znanstveno monoton i ljudi misle da nas ništa više ne može iznenaditi. Za mojeg sina i njegovu generaciju (to su oni rođeni 90-ih godina 20. stoljeća) internet, DVD filmovi, glazba na i-podu i mobiteli postojali su oduvijek. Za moju generaciju (to su oni čije se godine vrte oko broja pedeset) kućna pomagala postala su dio svakodnevnice, a nekadašnji česti nestanci struje samo su dio sve bljeđih slika iz djetinjstva. Tehnologija nas nastoji uvjeriti da nemamo više nikakvih dodirnih točaka s našim precima i da smo konačno dostigli ono duhovno u nama. Jesmo li?
Čovjek kamenog doba ili ranog srednjeg vijeka imao bi razloga za strah kada bi se našao usred suvremenog grada. I naši rođaci sa sela teško se snalaze u gradskim gužvama, a kamoli neće rođaci iz prošlosti. Samo sto godina razdvaja doba elektriciteta od doba pare, a viktorijanski inženjer ne bi dugo živio kada bi, guranjem žice u utičnicu, pokušao saznati što pokreće televizor ili računalo. Ponor između dviju tehnologija, čak i kada se radi o treptaju vremena (jedno ljudsko stoljeće nije niti treptaj u vremenu svemira), može biti tako velik da može postati smrtonosan.
Tehnologija koju poznajemo dostupna je, ovisno o svojim oblicima, više (ako govorimo o električnoj energiji, automobilu, boci Coca Cole ili mobitelu) ili manje (ako mislimo na primjenu nanotehnologije u kirurgiji) većem dijelu od nešto više od 6 milijardi ljudi na svijetu. Nejednakosti su vidljive u posljedicama koje globalizacija ostavlja na pojedince ili narode. Ipak, kada govorimo o čovjeku, neovisno o razdoblju povijesti ili dijelu zemaljske kugle na kojem živi ili je živio, možemo zaključiti da se ništa nije promijenilo.
Razlog zašto dio ljudi u zemljama koje se nazivaju razvijenima mirnije živi nego prije stotinjak godina naziva se ekonomsko blagostanje. Jedan od mojih profesora na ekonomskom fakultetu u Zagrebu lijepo je jedanput rekao: «Ekonomija, poštovane kolegice i kolege, počinje s vašim praznim želucima. Tek kada ih napunite, spremni ste za nešto više.» I to je to. Jedini razlog zašto su stanovnici razvijenih zemalja manje agresivni od stanovnika nerazvijenih zemalja jest taj što su sigurni da će im svako jutro, od rođenja do smrti, započeti s punim želucem. Kada bi se, nekako, izjednačili sa siromašnim stanovnicima Zemlje ne bi im trebalo puno da preuzmu obrazac ponašanja i agresivno se bore za svoj komad kruha.
