Stupovi koji se ruše (2. dio)
Kao što niti meteorolozi ne stvaraju lijepo ili ružno vrijeme, ali znaju predvidjeti promjene i upozoriti ljude na njih, tako niti ja ne stvaram globalno poslovno okruženje, no ipak mogu upozoriti ljude koji čitaju moje tekstove i slušaju moja predavanja da je globalni biznis zasnovan na jeftinoj radnoj snazi milijuna. Samim time, globalno tržište prihvaća nečiju ponudu samo u dva oblika - ili ste jeftiniji od ostalih (to je minimalac koji nikome ne želim) ili ste drukčiji od ostalih (i tako privlačniji kupcima). Da biste bili drukčiji trebate znanje, ideje, stalno razmišljanje o zahtjevima kupaca, a za tako nešto opet trebate znanje, ideje ...
Hrvatska je društvo u kojem znanje već desetljećima nije na cijeni, već rodbinska, politička i ina pripadnost. Na tržištu, jedino pripadanje koje tržište priznaje jest da pripadate grupi dobavljača od kojih kupci nešto želi kupiti.
Povijest nam kazuje da carstva i društvena uređenja u prošlosti nisu propadala zbog etničkih, vjerskih ili nekih drugih razloga, već isključivo zbog tehnološke i ekonomske neefikasnosti. Ljudi ne ruše svoje vladare ili tuđa carstva zato jer ih ne vole. Ruše ih zato jer više nemaju korist od njih, a često i zato jer već imaju i štetu. Naime, prva obrambena linija svakog društva je njeno gospodarstvo, pa tek onda vojska ili policija. Kada gospodarstvo, zahvaljujući lošim odlukama njihovih vladara i vazala onemoća, onda je vrijeme netko drugi preuzme to gospodarstvo, a sa njim i državu.
Politički kapitalizam ili, još gore, političko poduzetništvo, srušili su, između ostalih zemalja, i Jugoslaviju. Ne želim ulaziti u političke analize, no ekonomske jasno pokazuju da je društvo koje smo nazivali socijalističkim zapravo bilo društvo državnog i političkog kapitalizma. Ako si bio politički (partijski) podoban mogao si raditi i napredovati, ako nisi – otkaz. U takvim uvjetima napreduju samo podobni, poslušni i ekonomski nepismeni „menadžeri“ i zaposlenici. Oni napreduju, a tvrtke propadaju. Na žalost, priča se dobrim dijelom nastavila i tijekom 20 godina hrvatske samostalnosti.
Sociolog Zoran Malenica, autor knjige “Ogledi o hrvatskom društvu”, u tekstu se, između ostalog bavi i idejom o 200 bogatih obitelji, i kaže da ga nimalo ne čudi propast biznisa, na primjer, obitelji prvog hrvatskog predsjednika, ali i drugih obitelji, tipičnih primjera političkih kapitalista. “Kada je na snazi politički kapitalizam – sustav koji određuje tko je podoban za posao, a tko nije, poduzetništvo uspijeva samo u onoj mjeri u kojoj ima političku podršku. Dok su imali političko zaleđe, nekada najuspješniji poduzetnici u Hrvatskoj punili su stranice poslovnih listova i dobijali nagrade za uspijeh, dok danas, bez političke podrške i novca iz proračuna, njihovi biznisi propadaju”.
Mislim, da se razumijemo, svako društvo ima pravo na uređenje kakvo želi većina ili barem manjina koja dobro izmanipulira većinu ili joj se silom nametne. Ako se takvo društvo odluči da neekonomski i tržišno neefikasni kriteriji imaju prednost nad onim ekonomski efikasnima, te da se razvoj bazira na kreditima koje će vratiti neka XY generacija, to je pravo tog društva. Nitko nikome ne može braniti da bude glup i uradi sve u korist vlastite štete. Ako ja osnujem tvrtku i zaposlim ljude po kriterijima rodbinstva i prijateljstva, pa ta tvrtka propadne, to je moj problem. Imam pravo biti glup i nitko mi to ne može zabraniti. Naravno, pitanje je tko bi pametan to napravio kada se radi o njegovom novcu. No, s tuđim je novcem lakše praviti se glup.
Ulaskom u EU Hrvatska ulazi na tržište. Ono pravo. U kojem kupac bira i plaća na osnovi ispunjenja svojih zahtjeva, a ne nečijeg političkog savjeta ili odluke. U našim uvjetima, kada se iscrpila efikasnost izdašnih kredita, oko političkih odabranih direktora i „poduzetnika“ ostala je samo gomila nesposobnih koji ne znaju što da rade (jer se to nikada nije tražilo od njih), nego čekaju da im to kaže "šef", a on, zapravo, zna najmanje od svih. I tu nastaje problem, što neznanje nema neku cijenu, dovoljnu za preživljavanje na (pravom) tržištu.
Politički kapitalizam često je vezan s kriminalom, pa zato svjedočimo sveopćem rasulu nekada moćnih imena, koji su sada svedeni na razinu običnih džepara jer su zavukli ruku u državne, županijske i gradske proračune. Ovo već postaje pravilo - da menadžerske zvijezde u usponu postaju moralne crne rupe u padu. “Majka kretenâ je uvijek trudna.”, kaže stara talijanska poslovica. Zato je dobar običaj i korisno za poslovanje neutralizirati (poslovne) kretene u svom dvorištu, jer nam onda manje škode i lakše se branimo od svakoga tko bi besplatno (ili o našem trošku) gospodario našim dvorištem. Ako već nije (pre)kasno jer je šteta (pre)velika.
Ponovit ću – prva obrambena linija svakog društva je njeno gospodarstvo, pa tek onda vojska ili policija. Kada gospodarstvo, zahvaljujući lošim odlukama njihovih vladara i vazala onemoća, onda je vrijeme netko da drugi preuzme to gospodarstvo, a sa njim i državu.
Kako to utječe na nacionalno gopodarstvo, ali i ponos pojedinaca (bez srcedrapateljnih političkih floskula)? Identitet naroda počiva na jakom gospodarstvu, a tada se i jezik čuva i širi jer se u poslu uvijek koristi jezik šefova, a ne slugu. Zbog nesposobnosti onih koji su trebali stanovnike ne tako velike zemlje učiniti bogatijima u svakom smislu, svoje studente učim da će se, u godinama koje dolaze, hrvatski i engleski morati uzimati pomiješani s majčinim mlijekom, kineski učiti u vrtiću, a ruski, njemački, španjolski, turski i ostali jezici u različitim stadijima školovanja. Zato ih učim da misle svojom glavom i povezuju se s poslovnim partnerima na osnovi svojeg znanja, a ne plemenske ili stranačke pripadnosti. Da je njihovo tržište svijet, sa svim svojim manama i prednostima, a ne stranačka soba u kojoj se odlučuje tko je podoban.
Jer, ono što je žalosno jest činjenica da nesposobni, politički izabrani gospodarstvenici, nisu štetu napravili samo mojoj generaciji, kojoj je 20 godina prošlo u očekivanju kazne za gomilu napravljenih gluposti. Štetu su napravili našoj djeci. Ona će se morati suočiti s povratom kredita koje smo odavno potrošili. Ona će se morati suočiti s činjenicom da hrvatsko gospodarstvo ne pruža puno šanse za kvalitetan posao (od 20 studenata s kojima sam razgovarao u poteklih mjesec dana njih 18 već ima posao izvan Hrvatske). Ona će sa svojim šefovima morati govoriti stranim jezikom. Zahvaljujući njima i njihovoj kratkovidnosti naša će se djeca suočiti s prvim postulatom globalnog tržišta: „Ako niste važni, niste ni bitni.“
Svatko tko ne vjeruje, može se samnom naći na kavi za 3-4 godine, da napravimo analizu rečenog i učinjenog.
