Blog

Objavljeno: 20.08.2014 u 12:19

Uzeti milom ili silom? (Znanjem do uspjeha, 1. dio)

Ljudi na ovom planetu dugo su živjeli ne sukobljavajući se međusobno, jer je ljudi bilo malo, a Zemlja je bila dovoljno velika. Onda se, u neko doba, pojavio prvi narod (ili prvo pleme) koji je vjerovao da svi ostali moraju živjeti na njihov način, koji su smatrali jedinim pravim načinom. Zašto je bilo bitno nametnuti «svoj» način života, rada i organizacije društva nekim drugim pojedincima i plemenima, kasnije narodima, nacijama i državama?

Uzeti milom ili silom? (Znanjem do uspjeha, 1. dio)

Ljudi na ovom planetu dugo su živjeli ne sukobljavajući se međusobno, jer je ljudi bilo malo, a Zemlja je bila dovoljno velika. Onda se, u neko doba, pojavio prvi narod (ili prvo pleme) koji je vjerovao da svi ostali moraju živjeti na njihov način, koji su smatrali jedinim pravim načinom. Zašto je bilo bitno nametnuti «svoj» način života, rada i organizacije društva nekim drugim pojedincima i plemenima, kasnije narodima, nacijama i državama?

U životu ne možete sve stvoriti sami. Da biste imali sve što želite, morate ono što vam nedostaje uzeti drugima – onima koji mogu proizvesti ono što vi ne možete (proizvode, usluge, emocije, ideje, informacije, itd.). Ono što vam nedostaje možete uzeti na dva načina – silom ili milom. Silom uzimate tako da ništa ne date zauzvrat. Nemate ništa što biste ponudili drugoj strani pa zato uzimate prijevarom, krađom, ratom i nekim drugim grabežnim načinom.
Sve takve pojedince, ali i narode (kada su u ratu) možemo nazvati «grabežljivcima» budući da grabe od drugih ne bi li postigli točku najvišeg mogućeg vlastitog obilja (u odnosu na postojeće tehnologije). Zauzvrat nude samo otpad koji nastane uporabom otetih vrijednosti ili, u malo boljem slučaju, staklene perlice. To su svi oni koji žele svoje ambicije provesti tako da "troškove" svoga uspjeha prebace na nekog drugog.

Milom uzimate tako da uzetu vrijednost uzvratite sličnom ili većom vrijednosti. Milom uzimate tako što imate proizvod (uslugu, emociju, znanje, informaciju i slično) koju druga strana želi i spremna je za to platiti. Takve pojedince, ali i narode možemo nazvati «davateljima», možda i «dobrim trgovcima», no kako bilo, jedino takvo ponašanje osigurava dugotrajni razvoj (ali i opstanak) našega planeta.

Priznali to danas njihovi političari ili ne, visoko razvijene zemlje današnjice razvile su se «zahvaljujući» grabežljivom ponašanju tijekom ranijih stoljeća, kada su tako (zahvaljujući otimanju od slabijih) stvorili dobru materijalnu osnovu, kojom sada mogu nametnuti svoje proizvode i usluge stvarajući globalno tržište. Koristeći ga da (sada bez ratova i očitog grabeža) trgovinom (znači, milom) uzmu od onih manje razvijenih zemalja sve što im treba (sirovine, kvalificiranu radnu snagu, itd.), nastavljaju jednom započeti proces čiji se negativni efekti danas najviše vide kao drastične promjene u prirodi.

Prije stotinjak i manje godina, zemlje nezadovoljne raspodjelom svjetskog «kolača» izazvale su nekoliko manjih ili većih ratova, želeći pomoću njih prigrabiti svoj dio tuđeg bogatstva nauštrb onih koji su ih imali, ali ih nisu znali ili mogli obraniti (znači, prodati po tržišnim cijenama na svjetskom ili nekom manjem tržištu). Prikazati napredak stanovnicima manje razvijenih zemalja u njegovom isključivo materijalnom obliku vjetar je u jedra «grabežljivcima» koji koriste ljudsku potrebu za vlasništvom kako bi na njima stvarali novu ljudsku vrstu «homo shopingus» (čovjek potrošač).

Grabežljivim društvima, koja trebaju druga društva samo da bi im mogli ratom ili trgovinom uzeti ono što imaju, ne trebaju stvaratelji. Potrebni su im potrošači, «homo shopingusi» koji ne razmišljaju i ne stvaraju, već na radno mjesto dolaze samo kako bi odradili neki manje zahtjevan zadatak, za taj posao dobili primjerenu plaću i da bi se vratili u stanove (kuće) kupljene na kredit, u vozilima na leasing, te plaću potrošili na robu koja im ne treba, dok gledaju televizijski program koji ih zaglupljuje.

Grabežljivci su kroz povijest naučili lekciju: „Što se silom otme, silom se može i vratiti.“ pa su u drugoj polovici 20. stoljeća izgubili i posljednje ostatke nekadašnjih imperija. Opametili su se pa sada pravilo igre glasi: „Što se novcem kupi, smo se novcem može kupiti nazad.“ Drugim riječima, u zemlje koje želiš osvojiti ne šalješ vojnike, nego bankare s kreditima.

Sjetite se priče o Pinokiju i što se dogodilo dječacima na otoku zabave. Ljudi koji su ih tamo doveli dopustili su im da rade sve ono što im je kod kuće bilo zabranjeno, sve ono zbog čega su mislili da su odrasli i da su važni. Pili su pivo, pušili cigare, igrali biljar i glupirali se. Onda su zaspali. Kada su se probudili, bili su se pretvorili u magarce koje su vlasnici tog istog otoka odveli na težak rad u rudnike soli. Iz kojih se nikada nisu vratili.

Što ćemo mi moći uraditi s generacijama koje smo naučili da je najbolje ništa ne raditi, samo trebaš poznavati prave ljude na pravim mjestima? Da je bitno da smo naši, i da nam ne trebaju njihovi. Da je najgluplji naš, pet puta bolji od najpametnijeg njihovog? Da su sportski klubovi (upitne vrijednosti na europskom tržištu) svetinja, a dobri učenici i studenti ridikuli od kojih treba bježati. Ili ih treba tući dok ne podlegnu batinama. Da je za medije višestruko zanimljiviji bračni par čiji je najveći intelektualni domet, a pokatkad i problem, složiti jednostavno proširenu rečenicu, dok je žena koja je sudjelovala u oživljavanju mrtve stanice samo jedna pametna, obrazovana i stoga nikom zanimljiva žena?

Što se s tim da napraviti? Na općoj, društvenoj razini bojim se, ništa. Kad dođe vrijeme da počnemo plaćati kredite koje smo uzeli, bez rada i radnih navika, preostat će nam samo da prodamo «obiteljsku srebrninu». Možda ćemo shvatiti da, dok smo se mi hvalili »kako nas nitko ne može platiti koliko malo možemo raditi», netko je drugi radio i zaradio dovoljno da nas može (ot)kupiti. Da bi, kad svane jutro, mogli raditi kao magarci u njegovom rudniku. Trgovini ili hotelu, svejedno. Najvažnije je da nam pritom nitko neće moći prigovoriti da nismo iskoristili sve mogućnosti da napravimo najviše u korist vlastite štete.

Tek će pojedinci i pojedine tvrtke, koje imaju kupce za svoje proizvode i usluge (znači, znanje) na pravom tržištu, i koje se ne boje rada i konkurencije, uspješno poslovati. Ostali mogu (uz obavezni engleski, njemački, talijanski i mađarski) početi učiti kineski, ruski, indijski, turski i portugalski jezik, kako bi mogli razumjeti naloge koje će im davati njihovi strani šefovi.

Klijenti