Stupovi koji se ruše (1. dio)
Desetljećima je u glavama naših javnih djelatnika, menadžera, političara i sličnih "nastupnika" carovalo pravilo: što manje znaš, tim više pokazuj da sve znaš. Komunikacijske vještine nisu bile tražene jer je sve nedostatke "skrivala" hijerarhija moći - ljudi se nisu usuđivali reći da je car gol, jer je takav komentar skoro uvijek bio povezan s kaznom. Otkazom zbog neposlušnosti, a ne zbog nesposobnosti.
Ulaskom u EU Hrvatska ulazi na tržište. Ono pravo. U kojem kupac bira i plaća na osnovi ispunjenja svojih zahtjeva, a ne nečijeg političkog savjeta ili odluke. Tržište rijetko prihvaća političke hijerarhije i to samo ako su dobro sakrivene i umotane u „društvenu korist“. Na tržištu, poslovni ljudi preživljavaju samo ako znaju svoj posao. Ako svoje znanje znaju dobro prezentirati. Ako se znaju dobro prodati. I stoga će svi koji još uvijek žive u nekim starim vremenima komunikacije imati gadnih problema na tržištu koje donosi EU.
Tržište znači mogućnost izbora pa će svi oni koji nešto vrijede otići od takvih "sveznalica", a oko njih će ostati samo gomila nesposobnih koji neće znati što bi radili, nego će čekati da im to kaže "šef". Problem je samo u tome što će on znati najmanje od svih. A neznanje nema neku cijenu, dovoljnu za preživljavanje na tržištu.
I zato svjedočimo sveopćem rasulu nekada moćnih imena, sada svedenih na razinu običnih džepara, jer su zavukli ruku u državne, županijske i gradske proračune. Ovo već postaje pravilo - da menadžerske zvijezde u usponu postaju moralne crne rupe u padu. Sociolozi i psiholozi vjerojatno izrađuju analize ne bi li saznali kako je zaraza „drpititisa“ zavladala Hrvatskom. Budući da sam samo tvrdokuhani ekonomist, psihološki dio priče nije mi toliko zanimljiv. Mene zanima onaj drugi dio priče – koliko je to sve koštalo? I što je ostalo na dnu praznih blagajni?
Ivo Andrić, hrvatski i svjetski pisac, napisao je: „Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda, da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete". U vremenu smo kada više ni kumovi, ujaci, politički kolege i vođe nisu od neke pretjerane koristi. Štoviše, počinju polako štetiti, onako zamišljeni iza zatvorenih zatvorskih vrata u Remetincu. Pa kad vidite kakve poruke stižu iz svih "stupova" društva, onda se samo pitate kad će vam se krov srušiti na glavu.
Dodao bih riječima našeg književnog velikana riječi stare poslovice:„Ono što veliki misle, mali rade“. Aktualna je u društvima koje su zaposjeli tzv. obiteljski nasilnici – sitne političke i poslovne duše koje ne znaju ništa više od maltretiranja svojih podređenih suradnika. Takvi su kao stvoreni za sluganstvo onima jačima. I zato se može sa žaljenjem zaključiti da su naši kvazipolitičari i nazovimenadžeri snishodljivi vazali kada se treba klanjati strancima, a okrutne (nažalost, i nepismene i neuke) spahije kada trebaju gaziti svoje ljude.
Za one koji nisu primijetili, pred granicom „cupkaju“ strani poslovnjaci. Dolaze iz EU-a. Dolaze Rusi. Dolaze Kinezi. Dolaze iz SAD-a. Dolaze gospodari s novcem koji smo im galantno dali kupujući strane proizvode stranim novcem uzetim na kredit. I dolazi vrijeme kada će jedini kvalitetan novac biti onaj zarađeni novac. Zarađen na tržištu. Prodajom roba i usluga koje ljudi diljem svijeta žele kupiti. A ne uzimanjem kredita i dodjelom novca prema političkim zaslugama.
Kada bi naši kvazipolitičari i nazovimenadžeri živjeli negdje u New Yorku ili na Borneu, živo bi mi se fućkalo za cirkuse koje rade, no boli me džep svaki put kad zagrabe iz njega uz pomoć državnog i gradskog proračuna. I svaki se put sve teže oporavi od pražnjenja.
Što to znači za tvrtke? Znači da će prvo pitanje na razgovoru za posao biti „Što znate raditi?“, a drugo pitanje „Znate li to prodati potencijalnim kupcima?“. Odgovori na sljedeća pitanja doći će tek ako vlasnik ili menadžer prihvate odgovore na prva dva.
