Život u vremenskom stroju
Grupa pametnih, obrazovanih mladih ljudi živi u 2020. godini. Imaju odlične ideje, znaju kako poslovati u multikulturalnom društvu, odgovorni su prema okolini. Nažalost, oni više ne žive u Hrvatskoj.
Razočarani u društvo koje zatire mlade i njihovu pamet, preselili su se u neku drugu zemlju, u kojoj im stariji ne govore:„Daj, ne filozofiraj. Sjedi tu i radi ono što ti kažem. Pleti kotac k'o i otac, kao što sam i ja radio dok nisam postao šef.“
Sindikati žive u razdoblju od 1968. do 1984., dok je samoupravni socijalizam bio u naponu snage. Još uvijek misle da je glavni razlog poslovanja svake tvrtke dobrobit radnika (a ne profit), da o poslovanju odlučuju sindikati i radnici (a ne vlasnik), a da su prosvjedi najlakši i najefikasniji način da se ostvare radnička prava (a ne kvalitetni pregovori s poslodavcima i političarima).
Najdublje u prošlosti živi Hrvatska pošta. Poštujući pravila struke iz 18. stoljeća, obično pismo od Zagreba do Varaždina putuje tri dana. Kao da je nosi kurir koji pješice prevaljuje udaljenost od cca 80 kilometara. Ako dođe dan ranije, znači da su upregnuli konje u diližansu i malo požurili.
Većina političara zapela je u 1945. godini, a oni malo napredniji nalaze se u 1990-ima. Budući da ne znaju stvoriti novu vrijednosti, zaraditi prodajom proizvoda ili usluga koji imaju kupce, zarađuju prodajom floskula, filozofija i lamentacija za što će im policija, vojska i porezna uprava naći kupce, pa makar i silom. Naravno, ako su na vlasti. Jer ako su na vlasti, nema toga što neće napraviti, samo zato jer im nitko ništa ne može. Ako nisu, nema toga što neće napraviti da bi došli na vlast.
Građani žive danas. Jučer su potrošili na kredit, a sutra ionako donosi novu opomenu u poštanskom sandučiću.
Banke žive u bajci. Posebno one koje su plasirale kredite u švicarcima.
