Mitologija grabežljivaca i siva masa (Znanjem do uspjeha, 2. dio)
Moja generacija, rođena početkom 60-ih godina prošlog stoljeća u zemlji koja se hvalila ljudskim, tzv. samoupravnim socijalizmom (koji je u biti bio državni kapitalizam pojačan stranim kreditima da bi se stvorio privid uspjeha socijalističke ideje i efikasnosti vrlo neefikasne proizvodnje), morala je u svoje ponašanje unijeti veliku količinu stvaralaštva. Nismo imali podršku tehnike – prvi televizori imali su samo jedan, crno-bijeli program, prvim perilicama rublja koristile su se cijele zgrade, nije bilo računala niti interneta – pa smo morali sve sami izmisliti i stvoriti. U društvu, u kojem od malena učite da sve što vam treba sami morate napraviti ili barem nešto znati o tome (kako biste ga mogli popraviti), dobre su pretpostavke da će se stvoriti novi stvaratelji (inženjeri, kemičari, farmaceuti, liječnici, ekonomisti, itd.).
No, grabežljivcima su stvaratelji dobri samo kada rade za njih, nikako nisu dobri ako žive i rade u društvu iz kojega grabežljivci žele izvući bogatstvo. Povijest nas uči da je uvijek starija civilizacija tlačila onu mlađu, učeći je svemu što je potrebno da bi se podčinio netko još slabiji. U našem slučaju, nisu stari Rimljani od Ilira ili Slavena učili trikove za osvajače, nego su Rimljani Ilire i Slavene učili kako lukavo ratovati i uvijek pobijediti, kako trgovati ispod stola, kako pregovorima prevariti naivne domorce i slično.
No, primjeri Tatara i Mongola pokazuju da civilizacija ne mora biti samo starija. Mora biti efikasnija – ekonomski, politički, vojno ili u organizaciji društva. Svaka efikasna civilizacija nastoji među sobom pronaći najbolje pojedince koji svaki u svojem području (npr. ratovanja, trgovine, proizvodnje, bankarstva, obrazovanja, itd.) želi i može postići ono najbolje i to prenijeti na generacije koje dolaze. Sve dok je jedini kriterij prijenosa ovlasti efikasnost i težnja da se ona poveća radom novih generacija, civilizacija je u usponu. Pad počinje onog časa kada efikasnost više ne samo da nije jedini kriterij, nego kada nije kriterij uopće. Svaka civilizacija urušava se iznutra od trenutka kada nije dovoljno efikasna da se odupre civilizaciji (vojno, politički, zdravstveno, obrazovno, itd.) efikasnijoj od sebe.
Mitologija «grabežljivaca» zasnovana je na filozofiji kojoj su vjerovali faraoni u starom Egiptu. U to doba, faraone i visoko pozicionirane činovnike i svećenike, nakon smrti bi balzamirali, vjerujući da će im to osigurati vječni život. Onda bi im u grobnice polagali hranu, dragocjenosti i robove da im se nađu u drugom, vječnom životu. Šokirali biste se koliko menadžera i političara vjeruje da će im pripadnost ideji «grabi i ne obaziri se na tuđe jauke» osigurati besmrtnost. Grabe novac, dovoljan za nekoliko takvih života, vjerujući samo uzimanju i ne shvaćajući da na «drugi svijet» ne mogu odnijeti ništa osim svojeg tijela (i nešto duše, ako im je ostao poneki komadić).
Kakve šanse imaju danas plemena i narodi u zemljama bogatima naftom, šumom, vodom, morem ili zrakom kada ih suprotstavite bogatim društvima čije tehnologije, prijevozna sredstva i interna potrošačka kultura ovise o toj istoj nafti, drveću, vodi, moru i zraku? Što je presudno za razinu potreba na kojoj se nalaze manje efikasni pojedinci, grupe, regije i nacije? Kako se takve civilizacije mogu oduprijeti grabežljivcima? Postoji samo jedan dugoročno uspješan način – znanje. Znanje koje omogućuje da se informacije (dostupne svima ili barem većini) pretvore u podatak (s kojim tek manjina zna što će) kojim se može doći do novih ideja, proizvoda i usluga, što se mogu prodati na tržištu po cijeni koja omogućuje ravnopravnu razmjeni ili čak i stvaranje profita.
Zašto tako jednostavan odgovor nema univerzalnu primjenu? Zato jer znanje mijenja postojeće stanje, što ne odgovara onima koji su u tom stanju ostvarili svoje probitke i ostvarili materijalna bogatstva. Postoje pojedinci, grupe, društva i brojne organizacije koje nameću i zamrzavaju stanja u kojima oni ostvaruju maksimalnu korist i na kraj pameti im nije da dopuste da se nešto promijeni u korist nekoga drugoga iz iste ili druge grupe. Zato jačanjem globalnog tržišta pojedinci, tvrtke i zemlje koje su već sada gospodarski jake žele uzeti još više od onih slabijih, koristeći pritom i pojedince među slabijima. Naime, svaka grupa ima pojedince koji će rado ostvariti svoje osobne planove bogaćenja na štetu drugih članova grupe, olakšavajući posao grabežljivcima.
Postoji predivna scena u filmu «Moja Afrika» kada glavni ženski lik, otvara školu za crnačku djecu iz obližnjeg plemena. Kolibica je sagrađena, djeca su nestrpljiva, no do kolibe sporim korakom dolazi stari poglavica i nožem na dovratak urezuje zarez na određenoj visini. Okreće se prema našoj junakinji i odlučno kaže: «U školu mogu ići samo djeca koja su niže od ove crte.» Naravno, javlja se i pitanje:»Ali zašto?» Poglavica na to odgovara:»Dok oni narastu ja ću biti mrtav.» I zaista, koliko puta je netko povukao nevidljivu crtu onemogućivši one koji dolaze da nešto učine sa svojim sposobnostima samo zato jer su bili «previsoki» za ukus onih koji odlučuju?
Kako se izboriti za svoj boljitak a da ga silom ne uzmete nekom drugom? Kako se kao pojedinci možemo suprotstaviti negativnim efektima današnjice? Koliko je globalizacija rezultat sve većih zahtjeva grabežljivaca? Globalizacija je proces koji možete pobijediti jedino i upravo individualizacijom. Jedino tako da niste dio sive mase. Znate li što je siva masa?
Kada govorimo o ljudima i tržištu, siva masa je naziv za grupu pojedinaca (ili društava) koji se natječu na istom tržištu, pa kada netko iz te mase treba izabrati (odnosno, zaposliti) nekog od njih, sivilo postaje boja koja sve članove grupe čini podjednako dobrima (ili lošima). Kada ste suočeni sa sivilom, što će biti vaš glavni kriterij da iz sobe sa sivim, podjednakim pojedincima izaberete osobu A, a ne osobu B ili C? Znači, ušli ste u trgovinu s podjednakim proizvodima. Što će presuditi u korist jednog, a ne drugog proizvoda?
Nemojte se previše mučiti, odgovor je jednostavan i svakodnevan. Kada morate izabrati iz sive mase, glavni kriterij odabira bit će vam niža cijena. Kada imate posla s ljudima koji se nisu potrudili da ponude nešto što nitko drugi ne nudi, nego imaju znanja i sposobnosti kao i većina ljudi oko njih, onda ćete nižom cijenom naći podjednako dobru uslugu ili radne sposobnosti kao i kod onih koji za svoj sivi prosjek traže više.
